Sve srecene porodice su slicne; svaka nesrecna porodica nesrecna je na svoj nacin.-Tolstoj
Danas smo u skoli pricali o porodicama, i o tome kako one nastaju i sta ih cini.
Moram vam priznati da me je ovo jako zanimalo, i da sam ceo cas zapravo slusala ono sto nastavnica prica.
Evo, kako smo mi definisali pojam porodice.
Porodica je bio-psiho-socijalna zajednica izmedju roditelja i njihove rodjene ili usvojene dece.
Ali sta je porodica stvarno? Sta je moja porodica? I imam li ja uopste svoju porodicu?
Pokusala sam od pocetka. Prvi deo mi je jasan, mislim moji otac i majka su se upoznali i dobili mene... ja sam dosla na svet i mi smo odjednom porodica. Kako lepo i lako to zvuci.
Ali drugi deo je ono sto me buni, a to je sta je cini. Naime kada je moj otac odlucio da ode i ostavi mamu i mene, sta smo mi tada postale? Znam da bi mnogi od vas rekli da smo mi porodica, i da dokle god se drzimo zajedno, mi nju i cinimo. Zasto ja onda nemam takav osecaj? Da li nesto nije u redu sa mnom? Volim ja svoju majku, i za mene bolja svakako ne postoji. Vazno je da ona to zna, a zna. Zahvalna sam joj na svemu sto mi je pruzila, a sam bog zna koliko je toga za mene ucinila. Medjutim u svemu postoji neki problem. Vidite u trenutku kada je moj otac presao prag nase kuce jednom zauvek, mama je bila ta koja je morala da pored svoje, preuzme i njegovu ulogu. Zato je izmedju ostalog pocela da radi vise, i to je prouzrokovalo to da je ja redje vidjam. Kada vratim film unazad, vidim da sam imala sve sto bi neko dete zelelo... proslave rodjendana, najlepse haljine, igracke... sve. Ali isto tako kada vratim film, shvatim da je vec sa deset godina pocelo da mi nedostaje nesto. Ne, nije to bio moj otac. Razvod mojih roditelja je bio normalan, bez svadji, prepirki i ostalih slicnih stvari. Svog oca sam vidjala i dalje ga vidjam, tako da nije problem lezao u tome. Problem je bio u tome sto sam bila sama. Ostajala bih cesto sama kod kuce po ceo dan, odlazila bih sama na casove plesa, na plivanje i ostale obaveze. Pocela sam da budem jako usamljena, ali nisam zelela da to iko primeti. Trosila sam sate i sate na razmisljanja, kao sto to i sada cinim. Mozda je to prouzrokovalo moje brze odrastanje, i ulazak u svet odraslih. Ali isto tako sam postajala nesigurna u sebe, svoje obaveze sam uvek sama resavala, prestala sam lako da se vezujem za ljude, i zatvarala sam se u sebe. Ni dan danas ne volim da gusim ljude o svojim problemima, vec pokusavam da im pomognem da rese svoje. I pitam se da li sam ja, sama sebi porodica? Sama sam otkrivala svet oko sebe i karaktere ljudi, sama sam rasudjivala sta je dobro a sta nije i cega bi trebala da se klonim. Medjutim nikada nisam prestala da se nadam da je porodica zapravo nesto vise od same krvi. Izgleda da svako ima svoju sliku o tome kako bi ona trebalo da izgleda ili sta je ona zapravo. Svako dete zeli da vidi heroje u svojim roditeljima, steta sto oni toga obicno nisu svesni. Znam samo jedno, da pogled koji od trenutka kada je dosao na svet trazi samo jedno: pogled koji trazi njega. Nikada se nisam osecala kao da pripadam nekome, i mislim da je to ono sto me najvise boli. Vec sada se osecam umornom od zivota. Osecam se poput psa lutalice, prepuna nemira onih koji nemaju gospodara.
08 Decembar 2009, 21:18
Porodica je nešto najlepše na svetu.
Tu su kad su ti potrebni,
kad ti je teško, kad si vesela.
Tu su da pomognu, da se naljute na tebe i da te posavetuju.
Tu su kad ih trebaš i kad ih ne trebaš... Porodica... oni koji je imaju podrazumevaju to kao nešto najnormalnije, nisu ni svseni kakvo je to blago...
08 Decembar 2009, 21:26
Svesna sam ja koliko mi oni znace, i koliko sam srecna da ih imam. Samo taj konstantan osecaj samoce, koji me odavno prati ne mogu nikako da prebrodim.
08 Decembar 2009, 21:36
Ја то питање "имам ли ја породицу" постављам скоро сваки дан (самој себи). Родитељи ми нису разведени, али живе у различитим државама. Ја са мамом. Оца виђам само за време распуста (и то не сваког). Све је то тако испало...онако...без правог разлога... А ја немам појма како треба породица да изгледа. Мислим на ону "праву". Живот...
П.С. И ми смо данас у школи причали о породици. Случајност :)
08 Decembar 2009, 21:44
Eto vidis. ;)
Zaista je bezveze tako ispalo.
Da mi je jedan dan da osetim kako to izgleda. A opet ko zna zasto je to dobro. Ako ikako moze da bude dobro. Mozda da su moji ostali zajedno, mozda bi se svadjali... zaista nisu sve porodice srecne onoliko koliko izgledaju.
08 Decembar 2009, 21:49
А ја имам и свађе кад се видимо...а породицу немам...
Још пар година, а онда што даље од свега...мени је искрено доста.
Кад видим моје вршњаке...страшно :(
Немају појма...
08 Decembar 2009, 22:04
Ista situacija kao kod mene.
Samo se nadam da cu svom detetu pruziti svu toplinu ovog sveta, ne zelim da budem nezahvalna...samo kazem ;)
08 Decembar 2009, 22:19
Nikad se nemojte odreći porodice,ocenite je,procenite je po vama ona je ipak vaša.Ukoliko je dobra trudite se da bude bolja,ukoliko je loše nemojte dozvoliti da ste vi deo,popravke su moguće.Ako se odričete pa vi se odričete sebe,nismo sami postali.Vama dvema želim dobru budućnost u porodičnom životu.Poz...ashtraygirl i mesečinu..
08 Decembar 2009, 22:30
Hvala Jovo, hvala. :)
08 Decembar 2009, 22:38
Ma da mogu da pomognem,bi.Nemojte nikad biti deo lošijeg,uvek može bolje.Biće ukoliko želimo bolje a loše preskačemo.Izboriti se za sebe nije druge da gurneš podase već nase i napred...
08 Decembar 2009, 23:12
ashtraygirl,
mislim da na blog i ne dolaze oni kojima sve mirise, i sve im je divno.
A ja sam po nekim pitanjima ista kao ti: Pokusavam da ne davim druge, ali zasta sluze prijatelji?
Sto se porodice tice, tatu vise nemam, zivim sa mamom i sestrom, a starija sestra zivi na 200 kilometara, u drugoj drzavi.
I sto ti kazes: "Nisam nezahvalna",ali hocu da 'begam. Sto dalje. Da pocnem od nule. Sa drugim ljudima, sa nekim ko me voli, i verujem da nece biti problema.
I meni je vec dosta...
Eto, opet davim...
Ali sam samo htela da ti kazem da te razumem u potpunosti.
A koliko godina imas?
09 Decembar 2009, 01:28
uzasno me rastuzio ovaj tekst. nemam posten komentar... izvini.
09 Decembar 2009, 02:13
Ima mnogo porodica koje su "kompletne",a mnogo su manje porodica od tebe i tvoje mame. Ne brini ti ništa, samo guraj naprijed, nisi ti usamljenija od velike većine ljudi. Jedno je ono što ti vidiš, a drugo ono što stvarno jest. I u stanovima koji svijetle po noći ljudi su sami, svako u svojoj sobi. Nemoj se predavati, sve je u tvojim rukama, ti možeš naći sebi sreću ako se potrudiš. Dodao bih da jako lijepo pišeš. I razmišljaš, a to je važno. Šta ti znači sad moja podrška ja ne znam, ali imaš je. Veliki pozdrav!
09 Decembar 2009, 09:03
Hvala vam ljudi, na svim lepim recima i savetima.
Znace zaista. :**
10 Februar 2011, 18:03
Ja imam porodicu, ali moj muz je otsutan, ne fizicki, u mislima je uvek daleko, kao da je u tugoj kuci, a ne u svojoj. Kad slusa ljubavne pesme on place. On je nesretan, a ja jos vise. Imamo dvoje divne dece. Spolja izgledamo kao idealna porodica ali mi smo daleeeeeeko od toga. Sto je bo[le, ostati ziveti tako ili osloboditi supruga i sebe i dati sansu za bolji zivot????