Opet je nesto puklo.
Opet se nesto desava, duboko u meni, sto odavno potiskujem.
I opet mi je muka. Sve oko mene se vrti, i nista nije jasno... padam, ali vise ne ustajem. Uporno tonem, tonem dublje.. i uvek iznova bezim u sebe. Tu se skrivam. Ne, ne podizem nove zidove. Nemam gde da ih postavim, nadogradim. Dokle? Ovi stari su dovoljno visoki, da zaklanjaju nebo. Oni su sasvim dovoljno visoki, da ne mogu doci do vazduha.
Otkrivam mnoge stvari koje nisam znala, a koje su se desile ljudima koje volim. Iste te ljude vidim kako pate, a ja ne mogu nista da uradim. Ne mogu da im pomognem. Ne znam kako. Prijatelji su tu, ali se ne usudjujem da im kazem. Ne zelim to. Svako ima dovoljno svojih problema, zar ne? Na kraju krajeva, niko sem tebe samoga, ne zna kroz sta prolazis. I dosta sa tim.
Plasim se. Uzasno se plasim. Osecam se tako slabom, tako nekorisnom. Danas sam pronasla sebe sa picem u ruci i pogledom na plafon, koji se okrece i okrece. Kako to da niko ne primeti da nesto nije u redu? Kako to da niko bar ne posumnja? Pa zar je toliko lako glumiti srecu? A kad dodju pravi osmesi... pravimo li mi uopste razliku? Trenutno sam izgubljena, ne mogu ni da se isplacem kako treba. Ne znam ni da li zelim to. I kao da ne osecam nista, kao da se samo odmaram... a ustvari lezim potupno slomljena u prasini svojih osecanja, koje ne pokazujem. Gledam u neku drugu sebe, u senku, i pitam se zasto ne mogu biti ona. Tako povrsna i hladna, bar na minut, bar na dan. Tako imuna na sve sto se dogadja, i na sve sto predstoji. Zudim da se sve zavrsi, da nestane. Neke turobne misli me neprestano proganjaju, crpe energiju i sto je najgore pocinjem da se oslanjam na njih, kao da su kakvo resenje. Da ti pokazem strah u ruci punoj praha, da li bi razumeo? Da li bi se potrudio?
Ali ne. Ostajem i dalje ovde, sasvim sama. Sasvim iscrpljena.